Dokle god pratimo duhovni pristup koji nam obecava spasenje, cuda, oslobodjenje, vezani smo 'zlatnim lancem duhovnosti'. Mozda je takav lijepi lanac sa svim umetnutim draguljima i urezima super nositi na sebi, ali on je taj koji nas zarobljava. Ljudi misle da mogu nositi zlatni lanac za dekoraciju bez mogucnosti da nas zarobi, ali oni sami sebe zavaravaju. Dokle god je pristup duhovnosti baziran na uzdizanju ega, tada je to duhovni materijalizam, samoubilacki proces prije nego kreativni. Sva obecanja koja smo culi su puko zavodjenje. Mi ocekujemo da ce duhovna ucenja rijesiti nase probleme, ocekujemo da ce nam biti data magicna rjesenja pomocu kojih cemo se izboriti sa nasim depresijama, agresivnoscu, problemima sa seksualnoscu. Ali na nase iznenadjenje mi pocinjemo uvidjati da se to nece bas tako dogoditi. Vrlo je razocaravajuce kada shvatimo da moramo raditi na sebi, sa nasom patnjom, nego da ovisimo o nekom spasiocu ili magicnoj moci joga tehnika. Razocaravajuce je kada shvatimo da moramo odustati od nasih ocekivanja, no bolje nego da se izgradjujemo na bazi nasih predrasuda. Moramo sebi dozvoliti to razocarenje, sto bi znacilo odreci se svog Ja i njegovih postignuca. Mi bi najradije gledali sebe kako postizemo prosvjetljenje, i gledali ucenike kako se raduju zbog nas, slave nas i bacaju cvijece na nas. cuda se dogadjaju, zemlja se trese, bogovi i andjeli pjevaju nama u cast itd. To se nikad nece dogoditi. Sa stajalista ega, postignuce prosvjetljenja je ekstremna smrt, smrt samog sebe, smrt Ja i onoga sto smatramo - moje, smrt promatraca. To je krajnje i konacno razocarenje. Probijanje na duhovnom putu je bolno. To je konstantno razotkrivanje, uklanjanje maski sloj po sloj. Uključuje i uvredu na uvredu. Takav niz razocaranja nadahnjuje nas da odustanemo od ambicija. Spustamo se prema dole, sve dok ne dodirnemo tlo, sve dok se ne povezemo sa osnovnim razumom zemlje. Postali smo najnizi od najnizih, najmanji od najmanjih, zrnca pijeska, savrseno jednostavna, bez ocekivanja. Kada smo uzemeljeni, nema prostora za sanjarenje ili nagle impulse, pa tako praksa (o.p. duhovna, ona kojom se svakodnevno bavimo) naposljetku postaje nesto na cemu mozemo raditi . Uci nas kako pravilno napraviti casu caja, kako hodati ravno bez cupkanja. Cijeli nas pristup zivotu postaje jednostavniji i izravniji, a sva ucenja koja cujemo ili knjige koje procitamo postaju nesto sa cime mozemo raditi. Oni postaju potvrde i poticaji da radimo na sebi kao da smo zrno pijeska (sto i jesmo), bez ocekivanja i sanjarenja. Culi smo toliko mnogo obecanja, slusali smo toliko privlacnih opisa egzoticnih mjesta svih vrsta, vidjeli smo toliko mnogo snova, ali s gledista zrna pijeska, mi ne marimo za to. Mi smo samo mrvica prasine usred svemira. Istovremeno, nasa je situacija vrlo siroka, vrlo lijepa i nesto na cemu se moze raditi. Zapravo to je vrlo pozivajuce i inspirirajuce. Ako ste zrno pijeska, ostatak univerzuma i sav prostor je vas zato sto nista ne ometate, niste nista pretrpali i ne posjedujete nista. Postoji samo ogromna otvorenost. Ti si car svemira kad si zrno pijeska. Svijet je vrlo jednostavan i istodobno vrlo dostojanstven i otvoren jer se vasa nadahnuca temelje na razocaranju, bez ambicije ega. AuthorChogyam Trungpa
0 Comments
|
O meni
Na duhovnom putu Pretraži blog
Arhiva
February 2018
Kategorije
All
PrijateljiTri principa - Romana Đekić © 2014 - 2018 Sva prava pridrzana osim ako nije navedeno drugacije. Ako zelite koristiti autorske tekstove ili fotografije sa mog bloga - pitajte :) Ako vidite svoju autorsku fotografiju, molim vas javite mi da li vas smeta sto je na mom blogu ili mi posaljite informacije da mogu staviti kredite ispod nje. Ne pisem ime autora ako ne znam tko je. If you find your photo here it is not credited because I don't know who the author is. Please let me know if it is your photo, and if I can use it and credit your work. |